Filozofija svakodnevice, 4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija, 4- D samomobilizacija

Što je materija iz koje su satkani snovi koje nudim u svojoj ordinaciji, a što materija mojih i vaših misli. Vječni ples stringsa, najsitnijih postojećih čestica, čije gibanje stvara najsuptilinije tonove univerzuma. Ta nečujna, ušima nespoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli. U mikroskopskoj panorami univerzuma, s kojim sam se svojim rođenjem ispreplela, moje misli postaju za mene vidljive. Nekada skrivena prostranstva danas oblikuju moje postojanje. Spoznah da je trenutak, taj čudesni djelić prostor- vremena, svjetlosna dimenzija našeg postojanja jedina stvarnost koju posjedujemo. Kairos, bog sretnog trenutka nam uvijek nudi svoju legendarnu vagu na kojoj možemo izvagati svoja duševna i fizička stanja i onda uspostavljati unutarnju i vanjsku ravnotežu. Prisjećam se vremena kada sam još pisala pjesme i pokušavala taj čudesni treptaj oka pretvoriti u stih.

Na Kairosovoj vagi

Zaustavljena u trenutku vječnosti osjetih one davno zaboravljene treptaje. Izgovorih riječ ljubav, krenuh zvjezdanim stazama i zakoraknuh u davno prekinuti san. Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca, u zenitu ljudske zloće i životne tragedije okupana istinom mojih snova tvorca, u maglovitom oblaku nepoznate energije, na strunama svijesti snagom treperavog srdašca, svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije, naslućujem obrise svog kristalno- osjećanog dvorca. Podno tog vjekovnog snobuđenja širi se "mare nostrum", plavi izvor ljepote ljudskog postojanja utopljen u istini "mare vostrum." Daleko od sunca, stoji ljepota sama, daleko od tragedije i komedije u bespuću vječnoga neba širi se tama, tama tamne nepoznate energije.Snene oči, oči boje moga snoviđenja snene snom o ljepoti nebeskog odraza, o mraku postojanja i tužnih proviđenja, o ljepotici beskraja zvjezdanih staza, o ukradenom snu iz sunčanih oaza.Na granici između dva neba, u bijegu od požude i straha, osjećajući što ljubav treba dobri bog sretnoga trenutka, satkan od zvjezdanog praha ostavlja trag nježnog oblutka.Sunce miluje svilenkasti san, prosipa svijetlo da opet bude dan, a čudesne svjetlucave zvijezdebeskrajem te ljepote jezde, ka kristalnom dvorcu, tom nebeskog broda pramcu, dodiruju tu usnulu ljepotu još uspavanu ljudsku dobrotu.Od zvjezdanog praha satkan čudesni opsjenar mojega bitka, kao davni san u istinu utkan,dobri bog sretnoga trenutka ubija glas laži sa jezika britka.Nebeski vranci me beskrajem nose jezdim kroz novu spoznaju, maglovito polje puno jutarnje rose, kroz kristale te nebeske kose, kroz kapljice sreće, kroz titraje nebai budim se sretna u tom zvjezdanom zgrljaju.Na portama unutarnjeg svijeta misao se širi, čuvarica srca, čuvarica proživljenih ljeta, straža duše moje olujom grca, iz očiju njenih nova iska frca, to ljubav me ljubavlju od utvara brani,ljubav ljubavlju moju dušu hrani.Iz kristalnog dvorca, iz dubine srca moga tihi se vapaj dušom mojom širi, uzdah sneni uspavanog borca koji izgovorene laži sa istinom miri, a sjenka duše moje na vagi dobroga boga dušu i tjelo u vulkanu snova, ljepotom duševnoga sklada, ljubavlju vječnom sada dariva.Nebeski me vranci beskrajem nose, moji osjećaji ljepotom duše jezde i titrajima božanske kosedodiruju jutros već usnule zvijezde. U kristalnom dvorcu, u dubini srca sjenka duše moje, kao dobra vila ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.

Svakodnevica je treprava niska naših treptaja očiju.

Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti . Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.
Filozofija svakodnevice, još uvijek nije našla, odgovor na pitanje:

Šta je smisao života?

Svatko od nas mora sam sebi odgovoriti na to pitanje. Filozofiranje o sebi samome postaje zadovoljstvo koje od svakodnevice čini poeziju. Na temeljima filozofske tradicije možemo naučiti samostalno misliti i tako nadgraditi život pun istinskih vrijednosti. Znati oživjeti misao u sebi je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje, osvojeno vrijeme, a ne stalno trčanje za njim.

Manu propria kineziterapija, kompetentno svladavanje svakodnevnih aktivnosti

"Mens sana in corpore sano" /Zdrav duh u zdravom tijelu/ izreka starorimskog satiričara Juvenala nije izrečena u vezi sa sportom, kako se danas krivo upotrebljava, nego je pisac pozivao na zdravo razmišljanje ismijavajući molitve upućene bogovima. Juvenal završava jednu od svojih satira s opomenom koja se ne citira doslovno. /Najviše što možemo moliti Bogove je da nam podare zdrav duh u zdravom tijelu/.
Kao što Juvenal nije rekao da je dovoljno samo zdravo tijelo za zdravorazumno djelovanje tako se danas i poziv na bavljenje sportom općenito krivo tumači. Baviti se sportom pod svaku cijenu, ne znači obavezno činiti dobro svome tijelu i svome umu.
Pokret je osnova svakog oblika sporta, on u sportu prelazi okvire svakodnevnog kretanja i iziskiva njegovo umijeće. Umijeće pokreta je poticaj pravilnom razmišljanju i usklađivanju tjelesnih djelovanja i duševnih stanja.
Mjerljivo je i dokazljivo da akcioni nivo naših misaonih mogućnosti pokretom raste, a mirovanjem opada. Poznato je da se kretanjem pojačava cirkulacija krvi u cijelom tijelu, pa time i u mozgu. Ipak najvažniji čimbenik za poboljšanje cirkulacije u mozgu je naša misaona energija. Svjesnim sudjelovanjem u pokretima pojačavamo cirkulaciju krvi u tijelu i udvostručavamo njen protok u mozgu. Baveći se nekim sportom mi to ostvarujemo, ali sport je samo dio našeg takozvanog slobodnog vremena. Pokreti koje nesvjesno izvodimo u svakodnevnom životu su mnogobrojniji i upravo oni bi trebali postati izvorom održanja naše životne energije.
Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom.




To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena informacija koja u konačnici omogućava naš uspravan stav i svakodnevne pokrete.

Posjedovanjem vanjskih osjetila i iz njih proizašlim osjetima imamo spoznaju o njima. Svjesno i nesvjesno se služimo njima pa o njima možemo i razgovarati. Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u podsvjesno, kao biser u neotvorenoj školjci ljudske svjesne spoznaje.
Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu. Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela.
Propriocepcija je svojstvo bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.
Univerzum umno-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj propriocepcije, a posrednici za njeno pravilno djelovanje su:

• koža, živčani završetci u njoj, koji informiraju naš misaono- osjetilno- osjećajni um gdje naše tjelo završava i o njegovom položaju u svijetu oko njega;
• naše oči koje informiraju naše misaono "Ja" o promjenama u prostoru oko tijela i vidljivim vanjskim promjenama na tijelu; te
• receptori, skupljači podataka iz kojih se razvija duboka osjetilnost našeg postojanja u tijelu. Oni se nalaze u mišićima i tetivama i svojim neprekidnim radom informiraju mozak o promjenama tenzije u mišićima i u zglobnim ovojnicama .

Propriocepcija je uvijek povezana s osjećajem za pokret, kinestezijom. Kinestezija se definira kao urođeno svojstvo spoznavanja svog pokreta i svog postojanja njime. Samo fina granica dijeli propriocepciju od kinestetske svijesti. Poboljšavajući jedno, usavršavamo drugo. Svjesno izvodeći vježbe koje od nas traže da zadržimo točku sile teže iznad baze oslonca, pridonijet će poboljšanju naše proprio- kinestetske svijesti. Ja tu metodu nazivam 4- D samopoimanje.
Zahvaljujući posjedovanju proprio- kinestetske svijesti mi osjećamo u kojem se položaju nalaze naši zglobovi, osjećamo napetost i opuštenost mišića, a zahvaljujući ritmu protoka kinetičke energije osjećamo i četvrdu dimenziju pokreta, njegov početak, trajanje i kraj i na koncu spoznajemo sebe u tijelu koje se kreće u svijetu u kojem živimo.
/ Kad hodamo nizbrdicom, osjećamo u istom trenutku položaj svojih udova u odnosu na ostatak tijela, spoznajemo položaj tijela u odnosu na zemljinu težu i njegov odnos s tlom pod nogama. Naše tijelo automatski upućuje sve te podražaje, na osjetila duboke osjetilnosti, dobivene neposrednim iskustvom situacije i pretvara ih u ciljanu aktivnost tijela./
Pored urođenog svojstva proprio- kinestetske svjesti mi posjedujemo i urođeno svojstvo za održanje statičke i dinamičke ravnoteže.
Zahvaljujući tim svojstvima, tijelo se, bez sudjelovanja naše volje, refleksnim putem prilagođava različitim situacijama i prostoru u kojem se nalazi.

Proces automatskog održanja ravnoteže je ovisan o dvije vrste osjeta:

O osjetu za statičku ravnotežu koji omogućava održanje cijelog tijela u ravnoteži bez pokreta i o osjetu za dinamičku ravnotežu koji omogućava održanje ravnoteže tijela u pokretu.
Taj osjet u procesu odvijanja razlikuje:

• unutarnju dinamičku ravnotežu, uspostavljanje odnosa među ustrojstvima tijela i
• vanjsku dinamičku ravnotežu, spoznaja pokreta tijela ili njegovih dijelova u odnosu na prostor u kojem se nalazimo.

Svakodnevne aktivnosti koje zahtijevaju dobar osjećaj za ravnotežu, koordinaciju, spretnost i snagu pokreta te oni pokreti koji nadilaze naš normalni obujam kretnji, dobar su način za uvježbavanje osjećaja ravnoteže proprio- kinestetskom prilagodbom.
Ne spoznavajući svjesno svojstvo propriocepcije i osjeta za održanje ravnoteže mi ih koristimo ne radeći ništa na njihovom poboljšavanju. 4- D samopoimanje je metoda kojom ja uvodim pacijente uvodim u taj dio univerzuma njihova uma.
Uspravljanje na dvije noge i suprostavljanje sili teže, je odlučujuće djelovalo na nastajanje novih centara u mozgu i leđnoj moždini protočovjeka. Ti centri su preuzeli organizaciju njihove ravnoteže i održanja u gravitacionom polju.
Tek u nekim nesvakidašnjim situacijama, kao npr."morska bolest", za vrijeme oluje na brodu u zatvorenoj kabini kada često dolazi do vrtoglavice, neugodne mučnine, povraćanja znojenja i lupanja srca čovjek spozna posjedovanje tog svojstva.
Uzrok neugodnom osjećaju leži u nemogućnosti koordiniranog rada naših očiju s osjetilom za ravnotežu u unutarnjem uhu. Naš centar za ravnotežu preko receptora dobija informaciju pokreta valova na kojima se giba brod i mi s njim, ali naše oči ne dobivaju informaciju o takvom gibanju i nisu u stanju uspostaviti vezu s centrom za ravnotežu. Zbog toga centar za ravnotežu gubi uporište na kojem bi uspostavio balans između ljuljanja broda i mirovanja našeg tijela. Glava u svom zglobu s vratnom kralježnicom ne izvodi potrebne pokrete jer mišići koji je pokreću dobivaju krive informacije, njihova osnovna napetost se povećava i oni postaju izvor krivih informacija u centru za ravnotežu. Osjetilo za ravnotežu, u unutrašnjem uhu, pri tom pogrešnom dijalogu s očima, gubi svojstvo spoznaje prostora, ubrzanja i smjera kretanja. U takvim situacijama gubimo osjećaj za ravnotežu jer refleksno protudjelovanje zakazuje, pa se tijelo i glava pokreću nekoordinirano, a centar, zasipan krivim podacima gubi orjentaciju i više nam ne može pomoći.
Trebali bi u kabini pokušati fiksirati oči na jednu točku i pokušati s otvorenim očima svjesno spoznati prostor u kojem se nalazimo i gibanje tog prostora u odnosu na naše tijelo. Točka na koju se svjesno usredotočimo će se pomicati s gibanjem broda i naše oči će organu za ravnotežu poslati pravilnu informaciju o gibanju tijela.
Funkcija osjetila za ravnotežu se ne sastoji samo u održanju položaja glave, tijela i njhovih pokreta u prostoru, nego i u refleksnom usklađivanju pokreta trupa i udova s očima. Osjetila za unutarnju i vanjsku dinamičku ravnotežu djeluju sjedinjena i makinalno surađuju s našom svjesnom spoznajom.
Kada u šetnji naiđemo na neravninu, centar za ravnotežu povezan sa proprioceptorima stopala izaziva refleksno protudjelovanje mišića koje se nagonski prenosi cijelim tijelom. Ako je položaj glave pravilan, centar za ravnotežu dobije podatak o unutarnjoj ravnoteži među strukturama tijela koje uspostavljaju vanjsku dinamičku ravnotežu i mi ostajemo na nogama.

4- D samopoimanje; vježbe za percepciju geometrije tijela i prostora svijeta u kojem živimo.

Da bi svjesno spoznali osjet propriocepcije i održanja ravnoteže moramo se osjećati sigurni u prostoru u kojem se nalazimo, pa je zbog toga potrebno vježbati snalaženje u njemu. Jedan od bitnih uvjeta za snalaženje je dobra percepcija prostora.
Tu sposobnost postižemo vježbanjem koordiniacije rada očiju sa osjetilom za ravnotežu, svjesnom spoznajom tijela i njegovih pokreta te svjesnom spoznajom kretanja prostora u kojem se trenutačno nalazimo ili objekata koji se pokreću pored nas.
To je, naprimjer, svjesna spoznaja brzine automobila u kojem se vozimo ili prilagođavanje vožnji u dizalu te sposobnost određivanja brzine automobila koji nam se približava.

“Kad god bih se tako budio, i moj se duh uzalud naprezao da dozna gdje sam, uvijek bi se sve oko mene kovitlalo u tami: stvari, zemlje, godine. Moje bi tijelo još bilo preukočeno da se pokrene, pa bi po obliku svoga umora nastojalo da pogodi položaj udova, i da po njemu zaključi smjer zidova, razmještaj pokućstva, i tako rekonstruira i imenuje prebivalište gdje se upravo nalazim" (Marcel Proust, "Traženje za izgubljenim vremenom").

Proust nas svojim izdiferenciranim jezikom približuje objašnjenju samosvjesti, nijansama duboke osjetilnosti, spoznaje postojanja tijelom i percepcije prostora oko nas.
Hodajući ulicama grada u kojem smo rođeni i odrasli, u okrilju sigurnosti poznatoga, rijetko osjetimo nedostatak ili gubitak osjeta za ravnotežu. Tek izletom u nepoznate predjele ili pri vožnji brodom, postajemo nesigurni. Tu se javljaju strahovi od visine, praznog prostora, zatvorenog prostora, a to je, zapravo, zbog ne posjedovanja pravog osjećaja, gubitak osjeta za orijentaciju. Proprioceptivnim vježbama možemo širiti prostore u kojima ćemo se sigurnije kretati. Zamislimo li centar za ravnotežu kao libelu koja se nalazi našoj glavi, tada pravilnim položajem glave postavljamo kapljicu ulja u sredinu. Glava koja lebdi iznad našeg vrata i prilagođava se svim podlogama i prostorima u kojima se krećemo ostvaruje sama od sebe unutarnju i vanjsku dinamičnu ravnotežu. Misaona veza između stopala i glave sa osjetilom za ravnotežu omogućava nam snalaženje u prostoru.
4- D samopoimanje, četverodimenzionalna svijest o tijelu, uz pomoć proprioceptivnog pamćenja, te uspostavljanje njegove unutarnje dinamičke ravnoteže je put ka umjeću svakodnevnog pokreta.
U univerzumu umno- osjetilno- osjećajnog u nama je pohranjeno i naše proprioceptivno pamćenje. 4- D samopoimanjem mi treniramo i poboljšavamo to pamćenje. Da bi svjesno spoznali da posjedujemo to pamćenje pokušajmo sa obje ruke podignuti stolicu da bi osjetili njenu težinu./ podignuti je i spustiti desetak puta/.
Zatim podignuti drugu stolicu koja izgleda slično, ali je lakša. Odmah primijećujemo kako se u taj pokušaj umiješalo naše proprioceptivno pamćenje. Univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u nama je "očekivao" da ćemo podići istu težinu, ali nije bilo tako.
Proprioceptivno pamćenje je popratna pojava proizašla iz neposrednog proprioceptivnog iskustva. U ovoj situaciji se umješalo pamćenje utjelovljenog uma kako bi proizvelo određenu količinu snage, koja je bila potrebna za podizanje teže stolice.
Drugi primjer je osjećaj olakšanja koji nastane nakon skidanja teškog tereta koji smo nosili.
Treći primjer je kada nakon duge vožnje brodom po nemirnom moru siđemo na kopno i još uvijek imamo osjećaj da nam se tlo pod nogama ljulja.
Vježbe za poboljšanje proprioceptivnog pamćenja su lako izvodive, ako smo 4- D samopoimanjem spoznali snagu i vječno titranje energije u univerzumu našeg utjelovljenog uma, osvijestili tijelo i pokret, misaonim slikama i ideokinezom stvorili svoj untarnji jezik koji će za vrijeme vježbanja pravilno funkcionirati.

Besprijekorna komunikacija tijelo - utjelovljeni um je uvjet za dobro izvođenje proprioceptivnih vježbi. 4- D samopoimanje i 4- D samostabilizacija su uvjeti da bi mogli početi sa izvođenjem vježbi kojima ćemo jašati naše proprioceptivno- kinetičko pamćenje. Tu metodu ja nazivam 4- D samomobilizacija.

4- D samostabilizacija

Svjesna spoznaja zglobova između glave i prva dva kralješka te pravilan osjećaj za pokrete u njima je jedan od važnih čimbenika vježbanja. Vježbe se izvode, na početku, s otvorenim očima da bi centar za ravnotežu bio u stalnom kontaktu s prostorom u kojem se nalazimo.

• Stojeći na jednom mjestu 4- D samopoimanjem spoznavati geometriju tijela, percepirati prostor u kojem se nalazimo i tijelo u njemu
• Stojeći na različitim podlogama, osjetiti sigurnost postojanja u tijelu i tijelom
• Balansiranjem u pokretu na različitim podlogama razvijati osjećaj sigurnosti i povjerenja u reakcije tijela
• Sjedeći na različitim podlogama/ lopta, stolica za njihanje/ razvijati osjećaj za pravilan odnos tijela i podloge na kojoj sjedimo

4- D samomobilizacija; Osnovne vježbe za jačanje proprioceptivno- kinetičkog pamćenja i osjećaja za ravnotežu:

• Stajanjem na obje noge sa zatvorenim očima, pokušati održati položaj tijela, spoznati refleksna protudjelovanja u stopalima i skočnim zglobovima
• Stajanjem na jednoj nozi, njišući drugu, održavati tijelo u uspravnom položaju
• Stajati na jednoj nozi sa zatvorenim očima, isti pokušaj kao u vježbi 2.
• Stajati na pokretnoj podlozi( gumeni jastuk, lopta, polulopta za vježbanje), kao u gornjim vježbama
• Stajati na pokretnoj podlozi zatvorenih očiju.
• Stajati u položaju pentagona i pokušati ne pomičući glavu ni oči spoznati položaj ruku i nogu.
• Prebacivati težinu tijela s jedne na drugu nogu, ne gubeći stabilnost tijela.
• Spajati dijagonalno desni lakat i lijevo koljeno, ne savijajući tijelo.
• Glava pri tome, slično balonu, lebdi iznad ramena.
• Istu vježbu ponoviti u drugoj dijagonali.
• Glava još uvijek lebdi.
• Pogled i glava slijede pokret desne ruke
• Pogled i glava slijede pokret lijeve noge
• Ista vježba u drugoj dijagonali
• Rotacija tijela za 360 stupnjeva,
• Oči motre uvijek istu točku pri završenom okretaju
• Sjedenje na lopti
• Jahanje na lopti
• Ležanje na lopti
• Stajanje na trampolinu
• Skakutanje na trampolinu
• Hodanje po rubu trotoara
• Hodanje po zidiću u parku
• Hodati bos po pjesku, šljunku, kroz morski plićak.
• Skakutati bos s kamena na kamen preko potoka.
  
  literatura:
  Dijana Jelčić; "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006