Treba znati padati

Autopoiesa je pojam koji je u biologiju uveo čileanski znanstvenik Humberto Maturana i znači u doslovnom prevodu auto- samo; poiesis- stvaranje.

Po Maturaninom mišljenju sva živa bića su produkt autopoiese, dinamičke samoorganizacije ćelija, što znači da ona sama sebe ostvaruju i određuju svoje osobnosti i svojsva.
Ta postavka se potvrđuje samoorganizirajućim dinamičkim procesima koji, počevši od živućih ćelija, preko molekula u konačnici tvore ljudsko tijelo i istovremeno dokazuje da su zajednički rad i međusobna popustljivost, a ne suparništvo, osnove svih životnih procesa.
U univerzumu našega uma se smjenjuju i sjedinjuju naša misaonost, samopoimanje, samoosjetilnost i samoosjećajnost. To su svojstva na koja možemo svjesno djelovati uranjajući svjesno u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi da bi svjesno spoznali sebe i svijet oko sebe. Autopoiesa, samostvaranje je osnovni proces iz kojeg izrasta naša samosvijest, samospoznaja, naša osobnost i naš život.
Zahvaljujući procesu autopoiese među ćelijama našeg tijela mi se možemo nesmetano baviti našom svjesnom spoznajom i svjesno sudjelovati u ostvarivanju procesa 4- D samopoimanja. Četvreodimenzionalno samopoimanje je stanje naše svijesti kojim možemo djelovati na ustrojavanje misaonih procesa, možemo usmjeravati emocije, ali nismo u stanju svjesno djelovati na autopoietičku organizaciju fizikalno- kemijskih procesa iz kojih se naše misli i osjećaji razvijaju. Mozak, ta tvornica naših misli, osjećaja i snova, djeluje po čudesnim zakonima vjerojatnosti i nepredvidljivosti, u kojoj se smjenjuju dokazljivi i nedokazljivi zakoni fizikalnog svijeta. No mi još uvijek neznamo na koji način mozak stvara naš um.
Univerzum uma nastaje u procesima još neotkrivenih zakona koji vladaju u ćelijama našega mozga. Fizikalno- kemijskim procesima naše tijelo i naš mozak, dinamičkom samoorganizacijom, autopoiesom, djeluju umreženo i stvaraju sami sebi i nama uvjete da te fizikalno- kemijske procese pretvaramo u osjećaj, pokret, život.
Autopoiesa je proces proizašao iz uzajamne odgovornosti među ćelijama našega tijela. To je proces koji bi nam, svojim savršenim radom, trebao postati uzorom za svjesno sudjelovanje u procesima samorazumjevanja i samoodgovornosti. Razumjevajući zakone autopoiese trebalo bi nam postati jasno da za opstanak u svijetu ne bi trebali slijediti zakone suparništva, koji vladaju u džungli. Dobivši u naslijeđe svijesnu spoznaju i samosvijest, džunglu smo odavno napustili. Naš svagdašnji život se nažalost ponovo počeo razvijati u tom smjeru. Suparništvo je postalo uvjetom našeg dokazivanja u društvu, ali je u isto vrijeme, zbog nedostaka uzajamne odgovornosti, izazvalo u nama i nagomilavanje duševnih strahova.

Zdenko Jelčić; igra Svijet u "Veliki svjetski teatar" Callderon da la Barca

U velikom svjetskom teatru se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život. Život svakoga od nas je jedinstvena predstava, premijera bez reprize. Naučimo ga doista živjeti, pođimo u teatar.

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neizživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.




Kazališna umjetnost je, kao i svaka druga, autokratska. Čini nam se da glumac uvijek više zna od onoga što gledaoc može i smije znati. On živi ono što igra i usmjeravajući svoju emocionalnu energiju budi u sebi izvore svih onih energija koje u "običnom" čovjeku ponekad ostaju uspavane cijeli život. Glumac je, na sceni, zarobljen likom koji igra, a u isto vrijeme kreativan i slobodan u djelovanju. Pozornica, njegov mali univerzum, ga oslobađa od društvenih normi. Lik kojem on posuđuje dušu i tijelo, živi u njemu, a njegova emocionalna snaga, u tom kratkom vremenu, živi i u gledaocu. To je energija koja nekim, još ne objašnjenim, putevima djeluje na samoorganizaciju tijela.

Daniel Radečić- Sirotinja i Zdenko Jelčić- Svijet

Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu.
Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, prelazi rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti.
Napuštajući teatar, gledalac napušta i svijet svoje, predstavom probuđene, samoosjećajnosti. Prepušten svom racionalnom, logičnom umu, on brzo zaboravlja osjećaj koji ga je za vrijeme predstave prožimao.
Multidimenzionalnost glumačkog uma je dokaz da čovjek može puno više od svog običnog djelovanja u društvu.
· U čemu je glumac jači od nas?
· Iz koje podloge on izvlači svoju životnu snagu?
· Zar se njegove tjelesne ćelije udružuju drugačije od naših?
· Zar je u njegovom tijelu proces autopoiese savršeniji od našeg?

Vesna Smiljanić, Ivo Šubić, Mirko Vojković u: "Bobo", Vanča Kljaković

On je prije svega kreativan, a kreativnost proizlazi iz osjećaja koji prelaze u izraz i postaju dobroćudni virus umjetnosti, koji se širi glumčevim tijelom, prelazi u glas pa trepereći prostorom prelazi rampu i zaražuje publiku.

Vesna Smiljanić- Elisabeta, engleska kraljica; "Heretik" Ivan Supek

Na pozornici se događa ono što je režiser zamislio i ono što jglumac izvodi, a da prije toga nisu tražili gledaočevo mišljenje. Glumac govori i tijelom i tako obogaćuje jezik lika koji utjelovljuje, on je u stanju osjećaj boli pretvoriti u umjetnost. U teatru se šutnje čuju, strahovi vide i prepoznaju zle namjere. Iako smo u teatru pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On otklanja našu okovanu svjest i strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave mogli bi 4- D samopoimanjem naučiti trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljiviji prema njima, razumjeti govor svog tijela, kojim ćemo lakše nadograđivati procese samoosjetilnosti i samorazumjevanja.
Krenimo na putovanje tijelom, otkrijmo, svaki svoju riznicu emocionalnog i proprioceptivnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritmove, ritam hoda, govora, smijeha.
Stvorimo pri tome misaonu sliku straha kojeg smo u tom trenu postali svjesni. Probajmo ga izraziti pokretom. Izražavanje pokretom nas oslobađa i čisti, od nepotrebnih duševnih i tjelesnih napetosti u svakodnevnom životu.
Na putu do umjeća svakodnevnog pokreta, moramo spoznati ono što nas koči, oduzima energiju, stvara neugodu, izaziva bol. Ne samo strah, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih brana u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje napetost mišića, nepokretljivost zglobova i bolove u tijelu i završava senzomotoričkom amnezijom, zaboravom tijeka i obima pokreta.
Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima emocije preobražavamo u osjećaj, pokret i glas. Stvorimo svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo u sebi nove osjećaje . Tako možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da shvatimo da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti.
Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče. Kada ih oživimo, ne treba ih se bojati, nego procesom 4- D samopoimanja probuditi samoosjetilnosti i otkriti njihov izvor. Utvarama treba ušpricati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz. Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da, 4- D samomobilizacijom, lakoćom i ljepotom pokreta, postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije naših tjelesnih ustrojstava.
Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja izazivaju promjene u tijelu.
U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti tijelo, da u potrebnim životnim situacijama, iskaže naš bijes, tugu ili sreću.
Uskladimo li pokret s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritmove i pretvaramo ih u ostvarenje želja i umijeće pokreta.
Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno pohranjenih sjećanja. Tako pretvaramo svoj osobni teatar u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, nenadoknadivo u nama.
Ako uspijemo ponovo, oživjeti u sebi bolna iskustva i osjetiti istu bol, iste strahove, istu napetost mišića, nepokretnost zglobova, možemo novonaučeni pokret, pretvoriti u sredstvo samoizljačenja i riješiti se unutarnjih sukoba u sebi.
Glumac stvara za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo njegovom emocionalnom umu, divimo se njegovoj kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva.
Mi i glumci možemo zajedno, procesom 4- D samopoimanja, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja. Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i zaboravljamo ih odlazeći svaki u svoj život. Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a nekad se budi ljepotom trenutka.
Sjedinivši osjećaje i razum, zavoljet ćemo dan u kojem se budimo i predati tijelo dobroćudnom virusu naših kreativnih mogućnosti, koji će nas zaraziti umijećem pokreta i lakoćom postojanja.