Samstag, 22. Dezember 2007

Trgovina snova

"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet",
reče Montaigne[1], prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov[2] dualizam i odvojio čovjekovu dušu od tijela. Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati.


Za tu je novonastajuću sliku čovjeka presudan onaj "djelić" njegova tijela koji nazivamo mozak. Otkrivajući sve više složenost rada mozga, njegovu svrhovitu umreženost stičemo nova saznanja i polako spoznajemo Deskartesovu i svoju stoljetnu zabludu.
Čovjeku, koji još uvijek živi u zabludi, nametnutog mu, dualizma, traži pomoć od kineziterapeuta nesudjelujući svjesno u procesu svog ozdravljenja i održanja zdravlja.
Izgubivši povjerenje u svoje tijelo, on ne uspostavlja više svjesnu vezu s onim dijelom u kojem su se pojavili bolovi i vjeruje da mu čini dobro kada ga mirovanjem oslobađa od bolnih pokreta. Tom čovjeku, koji se u svojoj patnji odvojio od svoga tijela, koji je zaboravio sanjati život, želim ponuditi trenutke u kojima će spoznavajući tragove svojih pokreta osjetiti lakoću kretanja i vratiti se svakodnevici.

Pišući ove retke ja se služim očima tijela, duše i materije i pokušavam osmisliti čudesni prostor našega stvarnog postojanja, koji nazivam vječno trojstvo svakodnevice. Moj um, misaonom slikom, pretvara moj mozak u tvornicu snova iz koje ona, u istinskom trenutku spoznaje, postaje moj najdragocjeniji prostor, moja željena stvarnost.

Moj san o umjeću svakodnevnog pokreta je izrastao iz raščlambe njegova djelovanja kod svakodnevnih aktivnosti, njegova otiska u vremenu i prostoru te, što je najvažnije, njegove veze između tijela i duše, i veze sa svijetom koji me okružuje. Budeći u sebi svijest o tijelu i pokretu spoznala sam da je to put koji uklanja predrasude i povezuje dušu i tijelo u cjelovitost mog postojanja.
U fizioterapiji je, u posljednjih tridestak godina, došlo do nagomilavanja tehnika pomoću kojih se tretiraju pacijenti s različitim povijestima bolesti. Ponuda tečajeva gimnastike i tjelovježbi sve je brojnija i šarolikija. Čovjek je socijalno biće ovisno o društvu u kojem živi, i želeći pripadati grupi, dobrovoljno odlazi na grupne terapije i uči pokret vođen tuđim ritmom, oponašajući tuđe pokrete i držanja. Čovjek zna da je prilagođavanje općeprihvaćenom najbolji način preživljavanja u društvu. Potirući svoja i, bez svjesnog razmišljanja i istinskog razumjevanja, usvajajući opća mišljenja, koja ih drže na okupu, ljudi se povode za vođom koji diktira pokret. Kada sve to završi, prepušten svom tijelu i osobnom ritmu, čovjek nažalost brzo zaboravlja površno naučeno i u svakodnevici se ponovno nesvjesno vraća starim navikama. Konačni cilj ove knjige je uvjeriti tog čovjeka da je sposoban snagom svoga uma spoznati procese samoosjetilnosti i samosjećajnosti, razviti samorazumjevanje i samosvjest, s kojima će onda sam otkrivati i rješavati svoje probleme.
Najnovije metode u kineziterapiji se razvijau iz saznanja da je čovjekovo tijelo energetski sustav i da njegovi pokreti nastaju po principu dinamičke samoorganizacije.
Po tom principu su, svjesna spoznaja, mozak i leđna moždina, mišići i zglobovi, informacija i odgovor na nju, podsustavi koji bi se iz trenutka u trenutak trebali samostalno organizirati koristeći vlastiti ritam i dinamiku pokreta.
Razmišljajući o tome došla sam do zaključka da je trodimenzionalno poimanje pokreta odslužilo svoju dugogodišnju zadaću i da se nalazimo na vratim vremena iz kojih nas očekuje četverodimenzinalno poimanje našeg postojanja. Trenutačno razrađujem konzept kojem sam dala radni naziv "Manu propria kineziterapija".
Unutar tog konzepta radim na metodama
4- D samopoimanje,
4- D samomobilizacija i
4- D samomobilizacija.

Da bih to u ostvarila, odabir, primjena i spajanje starih i novih tehnika kineziterepije mora biti za svakoga pojedinog pacijenta točno i ciljano odabrana, mora biti prilagođena njegovom načinu mišljenja i njegovim spoznajnim mogućnostima. Tek spoznavši važnost svog aktivnog sudjelovanja u terapiji pacijent sudjeluje u njoj cijelim svojim bićem.



Promatram bolesnika i njegovu nesposobnost da bol osjeti na mjestu njenog izvora. Izgubivši zbog boli osobni ritam i dinamiku pokreta, on više nije u stanju osjetiti tijelo, još manje spoznati ono životno u sebi i svijetu oko sebe, nego osjeća samo bol, koju na početku pokušava pokretom zaobići, a kada to više nije moguće prestaje se pokretati i čini mu se da je pobijedio bol ne spoznajući da joj se prepustio. Jedino što mogu učiniti u takvoj situaciji je da mu pomognem pronaći osobni ritam i dinamiku.

Često spajam tehnike i prilagođavam ih njegovom načinu kretanja. Zajedno upoređujemo njegov, navikom, usvojeni pokret, sa mojim, za njega preinačenim. Nikada se ne služim imperativom, ne naređujem već pacijentu omogućujem potrebno vrijeme u kojem će on spoznati svoj ritam i iz njega krenuti u svijesnu promjenu pokreta. Tek tada ga može svjesno sam izvesti. Bolovi se obično smanjuju. Testovima, kojima na kraju terapije mjerimo uspjeh, ukazujem na preostale nedostatke. Naposljetku dajem i upute za daljnji tok samoterapije.
Pri posljednjem rukovanju, lica punog zahvalnosti, pacijent najčešće kaže: "Nadam se, da smo ovo konačno riješili".

A ja znam da će, kod većine, vanjske vidljive promjene potrajati još neko vrijeme, a onda, potisnute dugotrajnim navikama, vjerovatno pasti u zaborav.
Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:
Što je to," ja"; Što je to "moje tijelo"; Što to čini «svijet u kojemu živim»?

Razlika između svijeta u kojem živimo, našeg tijela i našega "Ja" je, na prvi pogled, lako spoznatljiva.
Mi se neprestano nalazimo u stanjima koja povezujemo s riječju ja, zamjenicom prvog lica jednine, koju upotrebljavamo ne razmišljajući o jastvu kao svojstvu koje posjedujemo. Mi jednostavno govorimo: Ja hodam, stojim, sjedim, ja vidim, čujem, mirišem, mislim, ja osjećam, želim, volim, spoznajem.

To su stanja za koja smo sigurni da ih neposredno doživljavamo, jer smo sigurni da hodamo, stojimo, sjedimo, vidimo, čujemo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo. Sigurni u svoje postojanje u tijelu i svijetu koji nas okružuje nerazmišljamo o posredniku koji nam to omogućuje. /o tom posredniku će biti govora u posebnom poglavlju "Utjelovljeni um"/

Svijet u kojem živimo je prostor oko nas koji spoznajemo vanjskim osjetilima.Vidimo da je on velik i raznolik. Čujemo njegove šumove, mirišemo, osjećamo promjene temperature, uočavamo promjene dana i noći, mjeseci, godišnjih doba. Svjesnom spoznajom da taj svijet postoji, postajemo dio njega, ali nam se još uvijek čini da postoji samo izvan nas.

Osim našega misaonog svijeta i svijeta oko nas postoji još i svijet našeg tijela. Tijelo preko vanjskih osjetila-- kože, očiju, ušiju, nosa i jezika-- kontaktira sa svijetom oko nas, ali je istodobno tijesno povezan s našim misaonim svijetom u kojem počiva naša samoosjećajnost.

Spoznaja tog čudesnog prostora našeg postojanja, vječnog trojstva svakodnevice, izgubljenog u sve većoj količini obaveza i sve bržem tempu života, trebala bi uz pomoć egoističnog "Ja"[3], onog prikrivenog stanja naše samosvjesti u kojem se kriju oči kontemplacije, postati običaj, nešto kao jutarnja molitva za tijelo i dušu.

U zadnje vrijeme se, u ogromnim količinama, pojavljuju prekrasno dizajnirane knjige o trendovima na području gimnastike, fitnessa i body-buildinga. Na sajmu taštine gomilaju se novi nazivi općih sklonosti koje nam stižu s Istoka i Zapada, a Europa prihvaća, zdušno konzumira, neko se vrijeme oduševljava; oduševljava - do nove opće sklonosti.


Mojom knjigom želim podsjetiti Europejca, da je on dio njene kulture, civilizacije i filozofije. Želim mu napomenuti, da je rođenjem u koljevci znanosti postao njen sastavni dio i sudionik u njenom razvoju. Misaono promatranje, kako sam ga ja doživjela, poistovjećujem s kontemplacijom koja vuče svoje porijeklo iz vremena Antike.
Upotrebljavano potom u katoličanstvu postalo je duhovnom gimnastikom, sredstvom pronalaženja vječnog mira u sebi, most na kojem se sretao Bog, ostvarivala sigurnost vječnog života. To je bilo vrijeme straha i ne sudjelovanja u svakodnevnom životu, to je bilo vrijeme kada su tijelo i duša bili odvojeni.
Naša duša i njena sjenka, taj čudesni univerzum našeg istinskog postojanja i danas ostaju nespoznati jer ih ne osjećamo i ne spoznajemo tijelom. Pogledajmo u beskraj zvjezdanog neba, spoznajmo beskonačnost i osjetimo vječnost u nama samima u duši koja je u vječnom plesu sa dušom univerzuma. Prisjetimo se Kairosa, boga sretnog trenutka koji u rukama nosi vagu i vječno ostvaruje naše postojanje u harmoniji sa samim sobom i univerzumom. Zamislih Kairosa kao nebeske vrance koji jezde granicom moga univerzuma i jednom davno napisah pjesmicu tom trenutku spoznaje i sjedinjenja moje duše sa anima mundi.
Ljubavni ples duše neba
igra tetrijeba i ždrala
mjesec i venera
u vječnom zagrljaju božanskoga vala
kralj nebeskih i morskih mijena
i
treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena
čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde
i bude usnule zvijezde.

Duša moja, ostala je sama
tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene,
dok
kraljica noći svlači se bez srama,
pred vrancima čudnim,
donosiocima vječne svijetlosne mjene.
Maglovita duša, njene duše sjena oblikuje uvijek nove sjene
da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti
kao njenog srca sjeme.

Mistični i mudri ti nebeski vranci
obilježja snova, snova nove sjene,
moja duša
putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi.
Um moj trepti, šapuće mi duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca nastoje duši razum vratit.
Vranci jezde granicama uma
dušu stavljaju na vagu
vagu koja pokušava
dušu i tijelu u ravnotežu snatrit.

Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
tajanstveno snene
ljepotice božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija života krune,
srce srcem srcu
dodiruje te božanske strune .
Ljubavni ples mjeseca i zvjezda.
mjeseca
tog kralja nebeskih i morskih mijena,
a
čudesna kočija, nebeski vranci jezde beskrajem duše svijeta snene.

Zapadnjačka filozofija i religija su više od 2000 godina rasle zajedno ispreplitale se i odvajale. Misao, ta osnovna vodilja nastajanja jedne civilizacije i njene kulture je nastala u ljudskoj glavi. Uzorci i jezik se mjenjaju u vremenu, koje čovjek svojim postojanjem stvara, i postaju njegove misli, misaoni kapital koji on, misleći, uvećava.
Pisanjem pjesama, tražeći ritam stiha, gubila sam se i rimi i tada nisam znala napisati ono što je tijelo i srce uistinu osjećalo. Ostale su pjesmice kao dokazi da sam i onda željela reči ovo što je i danas svakodnevnim jezikom ne pojmljivo. Duša i tijelo su vječno na trenutka vagi i treba ih znati misaono- osjetilno osjećajnim putem sjedinit u harmoniju.

Ja i danas moju ordinaciju nazivam trgovinom snova jer želim osvjestiti materiju našeg uma iz kojeg izrasta naš život i vječnim trojstvom svakodnevice osmisliti molitvu u nama, misao pretvoriti u stvaralačku snagu, pokret koji će stvarno ujediniti naš um s tijelom i svijetom u kojem živimo.
Ljepota ljudskog pokreta proizlazi iz skladnog djelovanja univerzuma njegovog uma, tijela i pokreta ujedinjenim s harmonijom djelovanja u svemiru u kojem se čovjek u svojoj cjelini pokazuje.

[1] Michel de Montaigne, francuski filozof koji je svojim esejima ostavio svjedočanstvo jednog uma koji je bio ispred svog vremena.
[2] Rene Descartes, francuski filozof, "Cogito ergo sum", "Mislim dakle postojim" njegova definicija čovjeka koja je odvojila dušu od tijela i bila osnova dualizmu koji još uvijek utječe na naše poimanje čovjeka.
[3] vidi poglavlje "Utjelovljeni um"

Mittwoch, 21. November 2007

Sinestezija

Anne Knorr-Kleine - Pastell (empfundene, assoziative Synästhesie)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel)


http://www.atelier-knorr-kleine.de/



Sinestezija: starogrčki, (syn) ujedinjene + (aesthesis) osjeti, "Ujedinjenje osjeta"

Sinestezija je neuropsihološki fenomen, pojavnost u djelovanju mozga koja se manifestira u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog uma nekih pojedinaca. Ta se čudesna igra odigrava u glavama odabranih i njihova osjetila se sjedinjuju u osjećaje o kojima oni samo mogu pričati. Nepodraženo osjetilo primi podražaj upućen drugom osjetilu i protumači ga na sebi svojstven način. Sinestetičari npr. pri slušanju glazbe vide boje u različitim nijansama, pri gledanju boja doživljavaju uvijek istu melodiju u svim njenim tonovima, pri čitanju mirišu napisane rečenice ili kušaju izgovorene riječi.
Zanimljiv je i podatak da sinestezija ostaje prisutna i nakon što neko od osjetila više ne funkcionira. Sinestetičar koji oslijepi u kasnijoj dobi svejedno će vidjeti boje koje kod njega izazivaju riječi kao i prije nego što je izgubio vid.

Veliki broj sinestetičara se upravo zbog tih svojih posebnih doživljaja osjeta pronašlo u umjetničkom svijetu. Pisac Vladimir Nabokov je bio sinestetičar. On je svoja iskustva opisao u autobiografiji 'Govori, sjećanje!', a poznato je da su istu pojavnost u djelovanju mozga imali i njegova majka i sin. Navodno se Nabokov požalio majci prilikom igre s drvenim kockama na kojima su bila ispisana slova u bojama kako su pogrešno nacrtali slovo A crveno umjesto plavo. Nasreću, majka je i sama imala sinesteziju pa je odmah znala o čemu dječak govori.

Sinestezija je poznata književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje. Antun Gustav Matoš je u pripovijetki 'Samotna noć' sinesteziju ovako predstavio:
"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!'"
Iako je sinestezija, kao pojavnost poznata stoljećima, tek su se u zadnje vrijeme pronašla mjesta u mozgu s kojima se ta pojavnost pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među ćelijama mozga mogle biti izvorišta sinestezije, a u isto vrijeme i njegove kreativnosti.

Jedan sinestetičar vidi crno napisane brojeve uvijek u bojama, drugi vidi uvijek plavo kada čuje zvuke klavira, a treći dodirujući mljeveno meso osjeća gorčinu u ustima. Nadareni sinesteitičari govore onako kako vide svojim unutarnjim očima
San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"
Drugi su nesigurni u opisivanju svog osjećaja pa se ograđuju riječima:
"Da, ja vidim dugine boje iako znam da su brojevi crni."

Za lakše razumjevanje nastajanja umjeća svakodnevnog pokreta predočavam si misaonu sliku ljubavi, kako ju je izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme...

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje

Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.
glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi

Vidim ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećam toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.
To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.
Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći
i vičem
U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada mojim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće.
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna.................

Ljubav postaje pokret u kojem se zrcale moje najintimnije misli.
U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta ja prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.
Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........





slika "Musik II"Acryl - 80x60 - 2000;

Anne Knorr-Kleine


Ali ja osjećam ljubav kao muziku, kao tonove simfonije univerzuma, vidim je u nijansama boja moga sna o njoj.
U tom stanju punom ljepote prepoznajem strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznajem trenutak u kojem trajem.
Mi zaljubljeni
imamo samo tebe..................

Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osmišljavam pokret i njime pričam bajke. Tu me zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i ja čujem ljubav.
Moj pokret je svojom jednostavnošću postao sinestezija zvuka, mirisa i slike. Pokret, to sam ja u ružičastom svijetu sreće. Moje tijelo je materijal koji, slično skulptoru koji upotrebljava dlijeto, ja klešem pokretom. Ono mijenja oblik, sljubljuje s prostor- vremenom i pokretom oblikuje njega i sebe, postaje vidljivi znak ritma mojih unutarnjuh zvukova i misaonih slika nastalih mirisima i dodirima koje sam godinama pamtila.

Boja Vremena...

Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?
Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?

Tri riječi, koje Goethe koristi u svojoj uvodnoj pjesmi u njegovu teoriju boja: oko, svjetlost, božansko – spadaju skupa i međusobno su povezani. U oku svijet, čovjek i božansko postaju jedno. Biće čovjeka, njegova nutrina, njegova duša zrcale se u oku. Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi. U oku svijet susreće čovjeka. Te Goetheove misli su probudile nutarnjeg hermenauta, tumača nerazumljivog, izazvale kovitlac neurona u misaonom režnju. pokrenule mašineriju razmišljanja, uzburkale želju za istinskim doživljajem boja. Oko je suncu nalik, tvrdi pjesnik, u nama je božanska iskra tvrdi Goethe, dozvolih sebi ushit u carstvo sinestezije. Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja.  Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta...

Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se, u pjevu nebeskih ptica, čujem žubor rijeke vremena. U suzama oblaka čujem poeziju univerzuma, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju svevremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša.
Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje.
Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada, u blještavilu boja, vidim vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati.
Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna rapsodija boja, tajna skrivena u bespućima beskraja. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta.
Tada mi se pričinja, nebo se raduje mojim pustolovinama, a onda me, na obroncima jave, kišom tuge poziva na povratak u trenutak. Prave stvari se događaju u titraju oka i nikada ne ponavljaju. Onda sam sigurna u sutonu umiru tišine, pred mojim očima se šire jutra razigrana, sve su staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.
Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi romorom  pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu dječijeg osmijeha. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Ćutim kako razmišljam i osjećam slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke.
U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama koje uzimam iz varljivog duginog spektra prosutog na horizontu svijesti.

Treba znati padati

Autopoiesa je pojam koji je u biologiju uveo čileanski znanstvenik Humberto Maturana i znači u doslovnom prevodu auto- samo; poiesis- stvaranje.

Po Maturaninom mišljenju sva živa bića su produkt autopoiese, dinamičke samoorganizacije ćelija, što znači da ona sama sebe ostvaruju i određuju svoje osobnosti i svojsva.
Ta postavka se potvrđuje samoorganizirajućim dinamičkim procesima koji, počevši od živućih ćelija, preko molekula u konačnici tvore ljudsko tijelo i istovremeno dokazuje da su zajednički rad i međusobna popustljivost, a ne suparništvo, osnove svih životnih procesa.
U univerzumu našega uma se smjenjuju i sjedinjuju naša misaonost, samopoimanje, samoosjetilnost i samoosjećajnost. To su svojstva na koja možemo svjesno djelovati uranjajući svjesno u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi da bi svjesno spoznali sebe i svijet oko sebe. Autopoiesa, samostvaranje je osnovni proces iz kojeg izrasta naša samosvijest, samospoznaja, naša osobnost i naš život.
Zahvaljujući procesu autopoiese među ćelijama našeg tijela mi se možemo nesmetano baviti našom svjesnom spoznajom i svjesno sudjelovati u ostvarivanju procesa 4- D samopoimanja. Četvreodimenzionalno samopoimanje je stanje naše svijesti kojim možemo djelovati na ustrojavanje misaonih procesa, možemo usmjeravati emocije, ali nismo u stanju svjesno djelovati na autopoietičku organizaciju fizikalno- kemijskih procesa iz kojih se naše misli i osjećaji razvijaju. Mozak, ta tvornica naših misli, osjećaja i snova, djeluje po čudesnim zakonima vjerojatnosti i nepredvidljivosti, u kojoj se smjenjuju dokazljivi i nedokazljivi zakoni fizikalnog svijeta. No mi još uvijek neznamo na koji način mozak stvara naš um.
Univerzum uma nastaje u procesima još neotkrivenih zakona koji vladaju u ćelijama našega mozga. Fizikalno- kemijskim procesima naše tijelo i naš mozak, dinamičkom samoorganizacijom, autopoiesom, djeluju umreženo i stvaraju sami sebi i nama uvjete da te fizikalno- kemijske procese pretvaramo u osjećaj, pokret, život.
Autopoiesa je proces proizašao iz uzajamne odgovornosti među ćelijama našega tijela. To je proces koji bi nam, svojim savršenim radom, trebao postati uzorom za svjesno sudjelovanje u procesima samorazumjevanja i samoodgovornosti. Razumjevajući zakone autopoiese trebalo bi nam postati jasno da za opstanak u svijetu ne bi trebali slijediti zakone suparništva, koji vladaju u džungli. Dobivši u naslijeđe svijesnu spoznaju i samosvijest, džunglu smo odavno napustili. Naš svagdašnji život se nažalost ponovo počeo razvijati u tom smjeru. Suparništvo je postalo uvjetom našeg dokazivanja u društvu, ali je u isto vrijeme, zbog nedostaka uzajamne odgovornosti, izazvalo u nama i nagomilavanje duševnih strahova.




Zdenko Jelčić; igra Svijet u "Veliki svjetski teatar" Callderon da la Barca


U velikom svjetskom teatru se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život. Život svakoga od nas je jedinstvena predstava, premijera bez reprize. Naučimo ga doista živjeti, pođimo u teatar.

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neizživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.




Kazališna umjetnost je, kao i svaka druga, autokratska. Čini nam se da glumac uvijek više zna od onoga što gledaoc može i smije znati. On živi ono što igra i usmjeravajući svoju emocionalnu energiju budi u sebi izvore svih onih energija koje u "običnom" čovjeku ponekad ostaju uspavane cijeli život. Glumac je, na sceni, zarobljen likom koji igra, a u isto vrijeme kreativan i slobodan u djelovanju. Pozornica, njegov mali univerzum, ga oslobađa od društvenih normi. Lik kojem on posuđuje dušu i tijelo, živi u njemu, a njegova emocionalna snaga, u tom kratkom vremenu, živi i u gledaocu. To je energija koja nekim, još ne objašnjenim, putevima djeluje na samoorganizaciju tijela.


Daniel Radečić- Sirotinja i Zdenko Jelčić- Svijet


Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu.
Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, prelazi rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti.
Napuštajući teatar, gledalac napušta i svijet svoje, predstavom probuđene, samoosjećajnosti. Prepušten svom racionalnom, logičnom umu, on brzo zaboravlja osjećaj koji ga je za vrijeme predstave prožimao.
Multidimenzionalnost glumačkog uma je dokaz da čovjek može puno više od svog običnog djelovanja u društvu.
· U čemu je glumac jači od nas?
· Iz koje podloge on izvlači svoju životnu snagu?
· Zar se njegove tjelesne ćelije udružuju drugačije od naših?
· Zar je u njegovom tijelu proces autopoiese savršeniji od našeg?

Vesna Smiljanić, Ivo Šubić, Mirko Vojković u: "Bobo", Vanča Kljaković

On je prije svega kreativan, a kreativnost proizlazi iz osjećaja koji prelaze u izraz i postaju dobroćudni virus umjetnosti, koji se širi glumčevim tijelom, prelazi u glas pa trepereći prostorom prelazi rampu i zaražuje publiku.


Vesna Smiljanić- Elisabeta, engleska kraljica; "Heretik" Ivan Supek

Na pozornici se događa ono što je režiser zamislio i ono što jglumac izvodi, a da prije toga nisu tražili gledaočevo mišljenje. Glumac govori i tijelom i tako obogaćuje jezik lika koji utjelovljuje, on je u stanju osjećaj boli pretvoriti u umjetnost. U teatru se šutnje čuju, strahovi vide i prepoznaju zle namjere. Iako smo u teatru pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On otklanja našu okovanu svjest i strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave mogli bi 4- D samopoimanjem naučiti trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljiviji prema njima, razumjeti govor svog tijela, kojim ćemo lakše nadograđivati procese samoosjetilnosti i samorazumjevanja.
Krenimo na putovanje tijelom, otkrijmo, svaki svoju riznicu emocionalnog i proprioceptivnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritmove, ritam hoda, govora, smijeha.
Stvorimo pri tome misaonu sliku straha kojeg smo u tom trenu postali svjesni. Probajmo ga izraziti pokretom. Izražavanje pokretom nas oslobađa i čisti, od nepotrebnih duševnih i tjelesnih napetosti u svakodnevnom životu.
Na putu do umjeća svakodnevnog pokreta, moramo spoznati ono što nas koči, oduzima energiju, stvara neugodu, izaziva bol. Ne samo strah, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih brana u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje napetost mišića, nepokretljivost zglobova i bolove u tijelu i završava senzomotoričkom amnezijom, zaboravom tijeka i obima pokreta.
Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima emocije preobražavamo u osjećaj, pokret i glas. Stvorimo svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo u sebi nove osjećaje . Tako možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da shvatimo da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti.
Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče. Kada ih oživimo, ne treba ih se bojati, nego procesom 4- D samopoimanja probuditi samoosjetilnosti i otkriti njihov izvor. Utvarama treba ušpricati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz. Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da, 4- D samomobilizacijom, lakoćom i ljepotom pokreta, postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije naših tjelesnih ustrojstava.
Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja izazivaju promjene u tijelu.
U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti tijelo, da u potrebnim životnim situacijama, iskaže naš bijes, tugu ili sreću.
Uskladimo li pokret s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritmove i pretvaramo ih u ostvarenje želja i umijeće pokreta.
Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno pohranjenih sjećanja. Tako pretvaramo svoj osobni teatar u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, nenadoknadivo u nama.
Ako uspijemo ponovo, oživjeti u sebi bolna iskustva i osjetiti istu bol, iste strahove, istu napetost mišića, nepokretnost zglobova, možemo novonaučeni pokret, pretvoriti u sredstvo samoizljačenja i riješiti se unutarnjih sukoba u sebi.
Glumac stvara za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo njegovom emocionalnom umu, divimo se njegovoj kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva.
Mi i glumci možemo zajedno, procesom 4- D samopoimanja, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja. Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i zaboravljamo ih odlazeći svaki u svoj život. Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a nekad se budi ljepotom trenutka.
Sjedinivši osjećaje i razum, zavoljet ćemo dan u kojem se budimo i predati tijelo dobroćudnom virusu naših kreativnih mogućnosti, koji će nas zaraziti umijećem pokreta i lakoćom postojanja.

Filozofija svakodnevice, 4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija, 4- D samomobilizacija


Što je materija iz koje su satkani snovi koje nudim u svojoj ordinaciji, a što materija mojih i vaših misli. Vječni ples stringsa, najsitnijih postojećih čestica, čije gibanje stvara najsuptilinije tonove univerzuma. Ta nečujna, ušima nespoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli. U mikroskopskoj panorami univerzuma, s kojim sam se svojim rođenjem ispreplela, moje misli postaju za mene vidljive. Nekada skrivena prostranstva danas oblikuju moje postojanje. Spoznah da je trenutak, taj čudesni djelić prostor- vremena, svjetlosna dimenzija našeg postojanja jedina stvarnost koju posjedujemo. Kairos, bog sretnog trenutka nam uvijek nudi svoju legendarnu vagu na kojoj možemo izvagati svoja duševna i fizička stanja i onda uspostavljati unutarnju i vanjsku ravnotežu. Prisjećam se vremena kada sam još pisala pjesme i pokušavala taj čudesni treptaj oka pretvoriti u stih.
Na Kairosovoj vagi
Zaustavljena u trenutku vječnosti osjetih one davno zaboravljene treptaje. Izgovorih riječ ljubav, krenuh zvjezdanim stazama i zakoraknuh u davno prekinuti san. Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca, u zenitu ljudske zloće i životne tragedije okupana istinom mojih snova tvorca, u maglovitom oblaku nepoznate energije, na strunama svijesti snagom treperavog srdašca, svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije, naslućujem obrise svog kristalno- osjećanog dvorca. Podno tog vjekovnog snobuđenja širi se "mare nostrum", plavi izvor ljepote ljudskog postojanja utopljen u istini "mare vostrum." Daleko od sunca, stoji ljepota sama, daleko od tragedije i komedije u bespuću vječnoga neba širi se tama, tama tamne nepoznate energije.Snene oči, oči boje moga snoviđenja snene snom o ljepoti nebeskog odraza, o mraku postojanja i tužnih proviđenja, o ljepotici beskraja zvjezdanih staza, o ukradenom snu iz sunčanih oaza.Na granici između dva neba, u bijegu od požude i straha, osjećajući što ljubav treba dobri bog sretnoga trenutka, satkan od zvjezdanog praha ostavlja trag nježnog oblutka.Sunce miluje svilenkasti san, prosipa svijetlo da opet bude dan, a čudesne svjetlucave zvijezdebeskrajem te ljepote jezde, ka kristalnom dvorcu, tom nebeskog broda pramcu, dodiruju tu usnulu ljepotu još uspavanu ljudsku dobrotu.Od zvjezdanog praha satkan čudesni opsjenar mojega bitka, kao davni san u istinu utkan,dobri bog sretnoga trenutka ubija glas laži sa jezika britka.Nebeski vranci me beskrajem nose jezdim kroz novu spoznaju, maglovito polje puno jutarnje rose, kroz kristale te nebeske kose, kroz kapljice sreće, kroz titraje nebai budim se sretna u tom zvjezdanom zgrljaju.Na portama unutarnjeg svijeta misao se širi, čuvarica srca, čuvarica proživljenih ljeta, straža duše moje olujom grca, iz očiju njenih nova iska frca, to ljubav me ljubavlju od utvara brani,ljubav ljubavlju moju dušu hrani.Iz kristalnog dvorca, iz dubine srca moga tihi se vapaj dušom mojom širi, uzdah sneni uspavanog borca koji izgovorene laži sa istinom miri, a sjenka duše moje na vagi dobroga boga dušu i tjelo u vulkanu snova, ljepotom duševnoga sklada, ljubavlju vječnom sada dariva.Nebeski me vranci beskrajem nose, moji osjećaji ljepotom duše jezde i titrajima božanske kosedodiruju jutros već usnule zvijezde. U kristalnom dvorcu, u dubini srca sjenka duše moje, kao dobra vila ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.
Svakodnevica je treprava niska naših treptaja očiju.

Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti . Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.
Filozofija svakodnevice, još uvijek nije našla, odgovor na pitanje:
Šta je smisao života?
Svatko od nas mora sam sebi odgovoriti na to pitanje. Filozofiranje o sebi samome postaje zadovoljstvo koje od svakodnevice čini poeziju. Na temeljima filozofske tradicije možemo naučiti samostalno misliti i tako nadgraditi život pun istinskih vrijednosti. Znati oživjeti misao u sebi je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje, osvojeno vrijeme, a ne stalno trčanje za njim.

Manu propria kineziterapija, kompetentno svladavanje svakodnevnih aktivnosti



"Mens sana in corpore sano" /Zdrav duh u zdravom tijelu/ izreka starorimskog satiričara Juvenala nije izrečena u vezi sa sportom, kako se danas krivo upotrebljava, nego je pisac pozivao na zdravo razmišljanje ismijavajući molitve upućene bogovima. Juvenal završava jednu od svojih satira s opomenom koja se ne citira doslovno. /Najviše što možemo moliti Bogove je da nam podare zdrav duh u zdravom tijelu/.
Kao što Juvenal nije rekao da je dovoljno samo zdravo tijelo za zdravorazumno djelovanje tako se danas i poziv na bavljenje sportom općenito krivo tumači. Baviti se sportom pod svaku cijenu, ne znači obavezno činiti dobro svome tijelu i svome umu.
Pokret je osnova svakog oblika sporta, on u sportu prelazi okvire svakodnevnog kretanja i iziskiva njegovo umijeće. Umijeće pokreta je poticaj pravilnom razmišljanju i usklađivanju tjelesnih djelovanja i duševnih stanja.
Mjerljivo je i dokazljivo da akcioni nivo naših misaonih mogućnosti pokretom raste, a mirovanjem opada. Poznato je da se kretanjem pojačava cirkulacija krvi u cijelom tijelu, pa time i u mozgu. Ipak najvažniji čimbenik za poboljšanje cirkulacije u mozgu je naša misaona energija. Svjesnim sudjelovanjem u pokretima pojačavamo cirkulaciju krvi u tijelu i udvostručavamo njen protok u mozgu. Baveći se nekim sportom mi to ostvarujemo, ali sport je samo dio našeg takozvanog slobodnog vremena. Pokreti koje nesvjesno izvodimo u svakodnevnom životu su mnogobrojniji i upravo oni bi trebali postati izvorom održanja naše životne energije.
Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom.




To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena informacija koja u konačnici omogućava naš uspravan stav i svakodnevne pokrete.

Posjedovanjem vanjskih osjetila i iz njih proizašlim osjetima imamo spoznaju o njima. Svjesno i nesvjesno se služimo njima pa o njima možemo i razgovarati. Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u podsvjesno, kao biser u neotvorenoj školjci ljudske svjesne spoznaje.
Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu. Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela.
Propriocepcija je svojstvo bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.
Univerzum umno-osjetilno- osjećajnog u nama, naš senzomotorički sustav je najviši stupanj propriocepcije, a posrednici za njeno pravilno djelovanje su:
  • koža, živčani završetci u njoj, koji informiraju naš misaono- osjetilno- osjećajni um gdje naše tjelo završava i o njegovom položaju u svijetu oko njega;
  • naše oči koje informiraju naše misaono "Ja" o promjenama u prostoru oko tijela i vidljivim vanjskim promjenama na tijelu; te
  • receptori, skupljači podataka iz kojih se razvija duboka osjetilnost našeg postojanja u tijelu. Oni se nalaze u mišićima i tetivama i svojim neprekidnim radom informiraju mozak o promjenama tenzije u mišićima i u zglobnim ovojnicama .

Propriocepcija je uvijek povezana s osjećajem za pokret, kinestezijom. Kinestezija se definira kao urođeno svojstvo spoznavanja svog pokreta i svog postojanja njime. Samo fina granica dijeli propriocepciju od kinestetske svijesti. Poboljšavajući jedno, usavršavamo drugo. Svjesno izvodeći vježbe koje od nas traže da zadržimo točku sile teže iznad baze oslonca, pridonijet će poboljšanju naše proprio- kinestetske svijesti. Ja tu metodu nazivam 4- D samopoimanje.
Zahvaljujući posjedovanju proprio- kinestetske svijesti mi osjećamo u kojem se položaju nalaze naši zglobovi, osjećamo napetost i opuštenost mišića, a zahvaljujući ritmu protoka kinetičke energije osjećamo i četvrdu dimenziju pokreta, njegov početak, trajanje i kraj i na koncu spoznajemo sebe u tijelu koje se kreće u svijetu u kojem živimo.
/ Kad hodamo nizbrdicom, osjećamo u istom trenutku položaj svojih udova u odnosu na ostatak tijela, spoznajemo položaj tijela u odnosu na zemljinu težu i njegov odnos s tlom pod nogama. Naše tijelo automatski upućuje sve te podražaje, na osjetila duboke osjetilnosti, dobivene neposrednim iskustvom situacije i pretvara ih u ciljanu aktivnost tijela./
Pored urođenog svojstva proprio- kinestetske svjesti mi posjedujemo i urođeno svojstvo za održanje statičke i dinamičke ravnoteže.
Zahvaljujući tim svojstvima, tijelo se, bez sudjelovanja naše volje, refleksnim putem prilagođava različitim situacijama i prostoru u kojem se nalazi.

Proces automatskog održanja ravnoteže je ovisan o dvije vrste osjeta:

O osjetu za statičku ravnotežu koji omogućava održanje cijelog tijela u ravnoteži bez pokreta i o osjetu za dinamičku ravnotežu koji omogućava održanje ravnoteže tijela u pokretu.
Taj osjet u procesu odvijanja razlikuje:
  • unutarnju dinamičku ravnotežu, uspostavljanje odnosa među ustrojstvima tijela i
  • vanjsku dinamičku ravnotežu, spoznaja pokreta tijela ili njegovih dijelova u odnosu na prostor u kojem se nalazimo.
Svakodnevne aktivnosti koje zahtijevaju dobar osjećaj za ravnotežu, koordinaciju, spretnost i snagu pokreta te oni pokreti koji nadilaze naš normalni obujam kretnji, dobar su način za uvježbavanje osjećaja ravnoteže proprio- kinestetskom prilagodbom.
Ne spoznavajući svjesno svojstvo propriocepcije i osjeta za održanje ravnoteže mi ih koristimo ne radeći ništa na njihovom poboljšavanju. 4- D samopoimanje je metoda kojom ja uvodim pacijente uvodim u taj dio univerzuma njihova uma.
Uspravljanje na dvije noge i suprostavljanje sili teže, je odlučujuće djelovalo na nastajanje novih centara u mozgu i leđnoj moždini protočovjeka. Ti centri su preuzeli organizaciju njihove ravnoteže i održanja u gravitacionom polju.
Tek u nekim nesvakidašnjim situacijama, kao npr."morska bolest", za vrijeme oluje na brodu u zatvorenoj kabini kada često dolazi do vrtoglavice, neugodne mučnine, povraćanja znojenja i lupanja srca čovjek spozna posjedovanje tog svojstva.
Uzrok neugodnom osjećaju leži u nemogućnosti koordiniranog rada naših očiju s osjetilom za ravnotežu u unutarnjem uhu. Naš centar za ravnotežu preko receptora dobija informaciju pokreta valova na kojima se giba brod i mi s njim, ali naše oči ne dobivaju informaciju o takvom gibanju i nisu u stanju uspostaviti vezu s centrom za ravnotežu. Zbog toga centar za ravnotežu gubi uporište na kojem bi uspostavio balans između ljuljanja broda i mirovanja našeg tijela. Glava u svom zglobu s vratnom kralježnicom ne izvodi potrebne pokrete jer mišići koji je pokreću dobivaju krive informacije, njihova osnovna napetost se povećava i oni postaju izvor krivih informacija u centru za ravnotežu. Osjetilo za ravnotežu, u unutrašnjem uhu, pri tom pogrešnom dijalogu s očima, gubi svojstvo spoznaje prostora, ubrzanja i smjera kretanja. U takvim situacijama gubimo osjećaj za ravnotežu jer refleksno protudjelovanje zakazuje, pa se tijelo i glava pokreću nekoordinirano, a centar, zasipan krivim podacima gubi orjentaciju i više nam ne može pomoći.
Trebali bi u kabini pokušati fiksirati oči na jednu točku i pokušati s otvorenim očima svjesno spoznati prostor u kojem se nalazimo i gibanje tog prostora u odnosu na naše tijelo. Točka na koju se svjesno usredotočimo će se pomicati s gibanjem broda i naše oči će organu za ravnotežu poslati pravilnu informaciju o gibanju tijela.
Funkcija osjetila za ravnotežu se ne sastoji samo u održanju položaja glave, tijela i njhovih pokreta u prostoru, nego i u refleksnom usklađivanju pokreta trupa i udova s očima. Osjetila za unutarnju i vanjsku dinamičku ravnotežu djeluju sjedinjena i makinalno surađuju s našom svjesnom spoznajom.
Kada u šetnji naiđemo na neravninu, centar za ravnotežu povezan sa proprioceptorima stopala izaziva refleksno protudjelovanje mišića koje se nagonski prenosi cijelim tijelom. Ako je položaj glave pravilan, centar za ravnotežu dobije podatak o unutarnjoj ravnoteži među strukturama tijela koje uspostavljaju vanjsku dinamičku ravnotežu i mi ostajemo na nogama.

4- D samopoimanje; vježbe za percepciju geometrije tijela i prostora svijeta u kojem živimo.

Da bi svjesno spoznali osjet propriocepcije i održanja ravnoteže moramo se osjećati sigurni u prostoru u kojem se nalazimo, pa je zbog toga potrebno vježbati snalaženje u njemu. Jedan od bitnih uvjeta za snalaženje je dobra percepcija prostora.
Tu sposobnost postižemo vježbanjem koordiniacije rada očiju sa osjetilom za ravnotežu, svjesnom spoznajom tijela i njegovih pokreta te svjesnom spoznajom kretanja prostora u kojem se trenutačno nalazimo ili objekata koji se pokreću pored nas.
To je, naprimjer, svjesna spoznaja brzine automobila u kojem se vozimo ili prilagođavanje vožnji u dizalu te sposobnost određivanja brzine automobila koji nam se približava.

Kad god bih se tako budio, i moj se duh uzalud naprezao da dozna gdje sam, uvijek bi se sve oko mene kovitlalo u tami: stvari, zemlje, godine. Moje bi tijelo još bilo preukočeno da se pokrene, pa bi po obliku svoga umora nastojalo da pogodi položaj udova, i da po njemu zaključi smjer zidova, razmještaj pokućstva, i tako rekonstruira i imenuje prebivalište gdje se upravo nalazim" (Marcel Proust, "Traženje za izgubljenim vremenom").

Proust nas svojim izdiferenciranim jezikom približuje objašnjenju samosvjesti, nijansama duboke osjetilnosti, spoznaje postojanja tijelom i percepcije prostora oko nas.
Hodajući ulicama grada u kojem smo rođeni i odrasli, u okrilju sigurnosti poznatoga, rijetko osjetimo nedostatak ili gubitak osjeta za ravnotežu. Tek izletom u nepoznate predjele ili pri vožnji brodom, postajemo nesigurni. Tu se javljaju strahovi od visine, praznog prostora, zatvorenog prostora, a to je, zapravo, zbog ne posjedovanja pravog osjećaja, gubitak osjeta za orijentaciju. Proprioceptivnim vježbama možemo širiti prostore u kojima ćemo se sigurnije kretati. Zamislimo li centar za ravnotežu kao libelu koja se nalazi našoj glavi, tada pravilnim položajem glave postavljamo kapljicu ulja u sredinu. Glava koja lebdi iznad našeg vrata i prilagođava se svim podlogama i prostorima u kojima se krećemo ostvaruje sama od sebe unutarnju i vanjsku dinamičnu ravnotežu. Misaona veza između stopala i glave sa osjetilom za ravnotežu omogućava nam snalaženje u prostoru.
4- D samopoimanje, četverodimenzionalna svijest o tijelu, uz pomoć proprioceptivnog pamćenja, te uspostavljanje njegove unutarnje dinamičke ravnoteže je put ka umjeću svakodnevnog pokreta.
U univerzumu umno- osjetilno- osjećajnog u nama je pohranjeno i naše proprioceptivno pamćenje. 4- D samopoimanjem mi treniramo i poboljšavamo to pamćenje. Da bi svjesno spoznali da posjedujemo to pamćenje pokušajmo sa obje ruke podignuti stolicu da bi osjetili njenu težinu./ podignuti je i spustiti desetak puta/.
Zatim podignuti drugu stolicu koja izgleda slično, ali je lakša. Odmah primijećujemo kako se u taj pokušaj umiješalo naše proprioceptivno pamćenje. Univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u nama je "očekivao" da ćemo podići istu težinu, ali nije bilo tako.
Proprioceptivno pamćenje je popratna pojava proizašla iz neposrednog proprioceptivnog iskustva. U ovoj situaciji se umješalo pamćenje utjelovljenog uma kako bi proizvelo određenu količinu snage, koja je bila potrebna za podizanje teže stolice.
Drugi primjer je osjećaj olakšanja koji nastane nakon skidanja teškog tereta koji smo nosili.
Treći primjer je kada nakon duge vožnje brodom po nemirnom moru siđemo na kopno i još uvijek imamo osjećaj da nam se tlo pod nogama ljulja.
Vježbe za poboljšanje proprioceptivnog pamćenja su lako izvodive, ako smo 4- D samopoimanjem spoznali snagu i vječno titranje energije u univerzumu našeg utjelovljenog uma, osvijestili tijelo i pokret, misaonim slikama i ideokinezom stvorili svoj untarnji jezik koji će za vrijeme vježbanja pravilno funkcionirati.

Besprijekorna komunikacija tijelo - utjelovljeni um je uvjet za dobro izvođenje proprioceptivnih vježbi. 4- D samopoimanje i 4- D samostabilizacija su uvjeti da bi mogli početi sa izvođenjem vježbi kojima ćemo jašati naše proprioceptivno- kinetičko pamćenje. Tu metodu ja nazivam 4- D samomobilizacija.

4- D samostabilizacija

Svjesna spoznaja zglobova između glave i prva dva kralješka te pravilan osjećaj za pokrete u njima je jedan od važnih čimbenika vježbanja. Vježbe se izvode, na početku, s otvorenim očima da bi centar za ravnotežu bio u stalnom kontaktu s prostorom u kojem se nalazimo.

  • Stojeći na jednom mjestu 4- D samopoimanjem spoznavati geometriju tijela, percepirati prostor u kojem se nalazimo i tijelo u njemu
  • Stojeći na različitim podlogama, osjetiti sigurnost postojanja u tijelu i tijelom
  • Balansiranjem u pokretu na različitim podlogama razvijati osjećaj sigurnosti i povjerenja u reakcije tijela
  • Sjedeći na različitim podlogama/ lopta, stolica za njihanje/ razvijati osjećaj za pravilan odnos tijela i podloge na kojoj sjedimo

4- D samomobilizacija; Osnovne vježbe za jačanje proprioceptivno- kinetičkog pamćenja i osjećaja za ravnotežu:

  • Stajanjem na obje noge sa zatvorenim očima, pokušati održati položaj tijela, spoznati refleksna protudjelovanja u stopalima i skočnim zglobovima
  • Stajanjem na jednoj nozi, njišući drugu, održavati tijelo u uspravnom položaju
  • Stajati na jednoj nozi sa zatvorenim očima, isti pokušaj kao u vježbi 2.
  • Stajati na pokretnoj podlozi( gumeni jastuk, lopta, polulopta za vježbanje), kao u gornjim vježbama
  • Stajati na pokretnoj podlozi zatvorenih očiju.
  • Stajati u položaju pentagona i pokušati ne pomičući glavu ni oči spoznati položaj ruku i nogu.
  • Prebacivati težinu tijela s jedne na drugu nogu, ne gubeći stabilnost tijela.
  • Spajati dijagonalno desni lakat i lijevo koljeno, ne savijajući tijelo.
  • Glava pri tome, slično balonu, lebdi iznad ramena.
  • Istu vježbu ponoviti u drugoj dijagonali.
  • Glava još uvijek lebdi.
  • Pogled i glava slijede pokret desne ruke
  • Pogled i glava slijede pokret lijeve noge
  • Ista vježba u drugoj dijagonali
  • Rotacija tijela za 360 stupnjeva,
  • Oči motre uvijek istu točku pri završenom okretaju
  • Sjedenje na lopti
  • Jahanje na lopti
  • Ležanje na lopti
  • Stajanje na trampolinu
  • Skakutanje na trampolinu
  • Hodanje po rubu trotoara
  • Hodanje po zidiću u parku
  • Hodati bos po pjesku, šljunku, kroz morski plićak.
  • Skakutati bos s kamena na kamen preko potoka.

    literatura:
    Dijana Jelčić; "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006